Speleološki odsjek HPD "Željezničar"

4. teren speleo škole - Klana (23. - 25.03.2018.)

Nakon blatnjave i jednodnevne Mandelaje, dočekali smo i neka bolja vremena. Nemilosrdne kiše i snijegovi su prestali pa smo napokon dobili priliku za pošteni, suhi cjelovikendnji teren.

Nakon standardnog okupljanja u Radniću, krenulo se put Klane. Uz jedno dogovorno sastajanje i ponešto krivih skretanja stiglo se na cilj - područje u zaleđu izvora rijeke Rječine kuda se protezao tzv. Liburnijski limes ili Rimski zid, odnosno sustav obrambenih zidova, utvrda, tornjeva iz 3./4. stoljeća čiji vam ostaci u mraku vrlo lako omaknu.

Nakon noćne smrzotke uz mokru vatru i uz nju horor priče o potencijalno zaostalim eksplozivnim napravama u vrtačama oko nas, ujutro nas je dočekalo sunce i dan kao stvoren za ugodno vježbanje i učenje orijentacije, kao i ostalih speleo tehnika i vještina.

Jedan od ovoterenskih zadataka školaraca bio je orijentacija u prostoru pomoću kompasa i karte kako bi pronašli Malu i Veliku špilju – izvor naše pitke vode. Na leđima školaraca stajao je ogroman teret, ako ne uspiju izvršiti zadatak i pronaći Veliku špilju ostaju bez vode, što znači i bez toplog obroka – graha sa zeljem, iako su im obećavane sarme ;) Simpatična Velika/Vela špilja nije nešto spektakularno velika, duga je oko 60 metara s ulaznom kosinom Ii jednom prostorijom, a jezerce koje je predstavljalo naš izvor vode nije bilo ništa drugo doli malo oveća lokvica/kamenica. Ovdje nam je ukazano na jednu od mnogobrojnih speleo mudrosti, a ta je da se viđenje veličine, slično kao i ljepote, nalazi u oku promatrača.

Uz orijentaciju i usavršavanje već “naučenih” tehnika kao što su prelazak preko čvora (na stablu) i spuštanje/penjanje niz vertikalu Velike( cca 50m) i Male jame  (cca 20m), školarci su se ovoga puta suočili i sa prolaskom kroz suženje u Maloj jami, što je za neke pripadnike vesele školarske družine bilo zabavno, za druge pomalo panično, a za treće nažuljano.

Još jedna novina ovoga terena bila je postavljački poligon koji je uključivao spitanje i postavljanje sidrišta, umjetnog u stijeni i prirodnog sidrišta oko stabla. Ovaj zadatak postavio je još jedan pritisak na mlada pleća školaraca. Naime, ovo je bio goli dokaz njihovih čvoroloških sposobnosti – kak’ si svežeš, tak’ te nosi.

Na kraju dana svi školarci su uspjeli uspješno obaviti svoje zadatke čime su nagrađeni toplim grahom sa zeljem i kobasama na osmine. U večerivanju, ali ne graha sa zeljem i kobasama, su im se pridružili i pripadnici  Estavele koji su taj dan također terenčili te se ugodno druženje uz toplu vatru nastavilo čak i do nakon pomicanja sata na ljetno računanje vremena.

Još jedan, nedjeljni bonus bio je Proljetni igrokaz iliti demonstracija speleospašavanja. U glavnim ulogama igrali su Milena kao onesvještena i unesrećena speleo-djeva u nevolji (na stablu) i Kristijan hrabri speleo-dječak koji pomaže unesrećenoj djevi, uz nenadmašnu naraciju i izvedbu svevremenskog hita Boje by Zrinka. Sve je ovjekovječeno umivanjem u cvijeću (naravno s vodom iz špilje) i kićenjem pasa, nakon čega se vesela i šarolika družina zaputila put Zagreba.

Autor fotografija: Milivoj Uroić