Speleološki odsjek HPD "Željezničar"

 

Nela Bosner, Milivoj Uroić, Zoran Bolonić - Coki, Petra Bolonić, Krešimir Guszak i Martina Borovec - Maka kreću na vikend-akciju cilj koje je na kartu Crnopca ucrtati nedavno markiran "Put Malog Princa". Sutradan krećemo crtati put, a to traje. U međuvremenu Nela i ja pronalazimo neki jamičak. Sva sreća da imamo 90 metara špage i kompletnu opremu. Odvajamo se od ekipe i krećemo u špiljariju. Sve je bilo brzo gotovo jer jama ima 16 metara i nema perspektive: Nazivamo je vrlo jednostavno "Jama Špajza". Na povratku se zagledavam u golemu vrtaču sa snijegom, kraj "Papratnjaka ". Pitam Nelu: "Kaj da bi?", Nela kaže: "Mrak će", ja kažem: "A daj...", ona kaže "Ne!". Tužna, tj. više ljuta na Nelu krećem za njom. U skloništu nas dočekuje ekipa s Nenadom Iglićem - Nenom Bibinjcem. Nitko mi ne vjeruje da bi tamo moglo biti nečega!

Nagovorih ekipu u sastavu: Dalibor Jirkal - Dado, Luka Biondić i Tomislav Uzun - Zum da pogledamo vrtaču. Dolazimo do nje i tu počinje prodika, "da kaj bumo prodavali vrtaču pod jamu, kaj smo tak nisko pali..." Nakon mojih izljeva bijesa odlučujemo da idemo. Luka prvi put postavlja, a ja mu visim za vratom i savjetujem ga kako. Nakon 40 metara spuštanja (ulazna vertikala) dolazimo na dno, u čijem je boku špiljski ulaz veličine 10×5 m! Vrištimo ekipi da dođe, ali ne, i dalje je skeptična. Trčkaramo po dvorani 25×30 m i nalazimo dvije vertikale, od kojih jedna vrlo perspektivno puše. Sjedimo nasred dvorane i razmišljamo o rezanju ostatka užeta, da se bar malo navirimo unutra, ali iz milosti prema ekipi vani na vjetru izlazimo. Nakon izlaska iz jame počinju nam vjerovati, tj. nemaju izbora.

 

Zoran Bolonić - Coki, Dalibor Jirkal - Dado, Milivoj Uroić i ja, Martina Borovec, krećemo u akciju. Putem prema Crnopcu gledamo kako ima prilično snijega, ali mi to možemo, imamo krplje, tako da nema problema. Na cesti ostavljamo auto, gazimo po snijegu i mudro zaključujemo da nam ne trebaju krplje. Bio je jedan sat u noći kad smo krenuli, a u sklonište smo stigli u 5 i 20. Naime, malo više gore snijeg nije kao na parkiralištu, izmučili smo se, ostavili smo špiljarsku opremu na pol puta, pod borom, ali to nam nije pomoglo, propadali smo u snijeg do pasa i tako do skloništa. Pogledali smo zoru i napravili odlične slike, prekrasnih boja; to je ujedno i sve što smo napravili.

 

Ovaj put obrađujem Dadu i Janu Bedek (SOV, HBSD) da odemo u istraživanje. Ujutro krećemo. Na dnu vrtače ekipa se čudom čudi ulazu i shvaća da nisam pretjerala s dimenzijama onoga što nas tek čeka. Odmah idemo u perspektivu. Ulazni je dio toliko kršljiv da nema mjesta za spit, no na sreću ima glonđa za zavezati sidrište. Dado se spušta dvadesetak metara i kaže: "Tu je neka dvoranica". Silazim za njim i pitam se gdje je, kad na kraju dvoranice od 50×15 m spazim točkicu svjetla. Vlada euforija, Jana ne zna o čemu se radi, no uskoro i ona bezglavo trči s nama. Dvoranica je poslije nazvana "Dvorana 4 soma razbojnika". U dvorani nalazimo perspektivu provlačeći se kroz pukotinu i spuštamo se još desetak metara u "Kanal ledenih cica", gdje ostajemo bez opreme za napredovanje. Na povratku idemo pogledati vertikalu iz koje se Dado dovukao u dvoranu; vertikala je oko desetak metara i nastavlja se kroz kanal strmo dolje, na kraju kojeg sa stropa pada 20-metarski slap i nestaje u kršju.

 

Ovaj put ide brdo ljudi: Dalibor Jirkal, Martina Pavlek, Ivana Božak - Žuta, Igor Jirkal, Milivoj Uroić, Nela Bosner, Fanica Kljaković-Gašpić, Ivna Vukšić, Ivana Babić, Jelena Katić, Dražen Kunović, Domagoj Marković, Lara Pašalić, Damir Basara - Bas (SOD), Jana Bedek i Martina Borovec - ja. U Alibabinu nas ide "samo" šest: Dado, Maka, Bas, Jana, Žuta i Martina. Na mjestu gdje smo ostali bez užeta, tj. u "Kanalu ledenih cica", spuštamo se 15 m do "Mosta toplih gaćica" i od njega još 20 m kroz "Meandar pivskih trbuščića" do sljedeće vertikale, gdje ponovno ostajemo bez opreme. Sve ostavljamo postavljeno i izlazimo. U skloništu računamo da smo došli do otprilike 100 m dubine.

 

Ekipa Dalibor Jirkal - Dado, Mladen Kuhta, Dražen Kunović, Igor Jirkal, Ivana Babić i Martina Borovec - ja ponovo kreće u akciju. Dana 29. 5., pred ulazom u jamu dogovaramo dvije ekipe. Prva ekipa - Dado, Kuhta i ja ide u daljnje istraživanje, a Dražen, Igor i Ivana idu pogledati drugu perspektivu u ulaznoj dvorani. Prva se ekipa spušta iz meandra 30 m u dvoranu "Doma na propuhu". Kuhta je malčice bijesan što se mučio s transportnom (100 m špage) kroz meandar te moli Boga da jama ide dalje i gle čuda - ide! Sav sretan, Kuhta se javlja za opremanje. Spuštamo se 50 m i zastajemo na dnu s nekom rupicom u boku. Kuhta nam objašnjava da smo ušli u drugo geološko razdoblje, juru, što nije dobro za rupe. To mjesto nazivamo "Super Jura dno". Dado se muči s otkopavanjem rupice, no bezuspješno. Kroz nju baca kamen i on se ronda dvadesetak metara. Nažalost, ne možemo za njim. Nakon izlaska slušamo izvještaj druge ekipe: njihova je perspektiva završila nakon 7 metara.

 

Robert Dado - Šišmiš, Dalibor Jirkal - Dado, Dražen Kunović, Igor Jirkal, Ivna Vukšić, Ivana Babić, Jelena Katić, Leo Sarajčić, Martina Pavlek, Damir Basara - Bas i Martina Borovec kreće u nove pobjede nad "Super Jura dnom". 25. 6. - Šišmiša boli zub, pa u znak solidarnosti otkazujemo akciju. 26. 6. - Šišmiša još uvijek boli zub, ali mi više nismo toliko solidarni i idemo u rupu. Bas, Dražen i Leo idu u prvoj ekipi proširiti rupicu, Dado i ja radimo nacrt odozgo prema dolje. Stojeći na snijegu, nacrtali smo ulazni dio i prvu dvoranu. Smrzavamo se i bježimo van. Uskoro izlazi Leo, koji se posvađao sa čvorom u prevjesu. Dolaze Bas i Dražen, koji su proširili rupicu i spustili se dvadesetak metara u meandar, gdje su ostali bez užeta za još jedan skokić.

Dalibor Jirkal - Dado, Luka Biondić, Robert Dado - Šišmiš i Martina Borovec kreću u meandar koji ide još svega 7 - 8 metara, gdje počinje "betonirano " dno s doslovce ušicom igle kao perspektivom. Potegnuli smo dubinski vlak i zaključili da rupa ima oko 210 m.

 

Ljetni logor SOŽ-a na Crnopcu. Moramo napraviti topografski nacrt Alibabine jame da bismo imali užeta za istraživanje drugih. Krećemo u dvije crtaće ekipe: 1. Bas i Šišmiš - od dna prema gore i 2. Dado i Maka, odozgo prema dolje. Nalazimo se otprilike na "stotki". U skloništu slažemo nacrt i zaključujemo da Alibabina jama ima 212 m.

Ulazna vertikala je 33 m, slijedi kosina od 20 m i tu se do špiljskog ulaza od 10×5 m spustite još 5 m. Sada dolazite u dvoranu "Lazu", koja je 20×25 m. U dvorani, u smjeru zapada, dolazi se do malog penjanja od 3 m. Gore je kršljivo, pa se prvo sidrište veže oko jedinog stabilnog kamena. Nakon 3 m je prvi spit, kojim se spušta do prve police, koja nije preporučljiva za okupljanje. Drugi je spit (sidrište) na polici. Odande se ide dalje vertikalom 15 m do ulaza u "Dvoranu 4 soma razbojnika" ili produžava još 14 m do kanala "Bivši slap". U "Dvorani 4 soma razbojnika" pod kutom od 330 stupnjeva nalazi se pukotina. Iz nje dolazite na vertikalicu od 11 m (gore je dvostruko sidrište), njome se spuštate u "Kanal ledenih cica", nakon petnaestak metara dolazite do dvije vertikale i tu idete lijevo. Spuštate se 13 m do "Mosta toplih gaćica". Pet metara dalje je ulazak u sljedeću vertikalu od 16 m. Sada ulazite u "Meandar pivskih trbuščića". Slijedi skok od 2 m te vertikala od 32 m do dvorane "Doma na propuhu". Iz dvorane ulazite u vertikalu od 58 m, sa četiri sidrišta. Prvo je dvostruko. Na kraju je "Super Jura dno", odakle je 28 m do pravoga dna.

 

Alibabina jama je duboka 212 m, horizontale za šetnju ima oko 250 m, a za mučenje provlačenjem, odnosno popularno "gljivarenje", oko 20 m. U jami je 1,5 °C, no ona je sportskoga tipa, tako da nije potrebno zabundavanje kao zaštita od hladnoće. Jama je koljenasti objekt velikih dimenzija. Stijena je čvrsta i kompaktna, no na ulascima u vertikale ima kršlja na koje treba pripaziti.