Speleološki odsjek HPD "Željezničar"

Ž-ovka iz Gospića

Vrijeme savršeno, zainteresiranih dosta, a entuzijazam na visini. Sve je bilo spremno za nastavak istraživanja u Meduzi. No, putevi SOŽ-ovi rijetko idu tako pravocrtno :)

Ekipa školaraca (Mateja Talaja, Nikola Hanžek, Nikola Skopljak, Andrej Plevnik i Juran Kralj) predvođeni dvama iskusnjarama (Dado & Dado) našli su se u petak na standardnom mjestu i u tradicionalno rastezljivo vrijeme. No, kako to obično biva, nezdrave ambicije i manjkava organizacija osigurali su još jedan neodlazak put nesuđene nam Meduze. Manjak u organizacijskim sposobnostima nadoknađujemo snalažljivošću, inventivnošću i nametljivošću te ne posustajući krećemo prema Gospiću. Uz glasnu muziku, čašicu istine i kilometre poderanih glasova stižemo kod Đeni, pripadnice gospićkog GSS-a, koja nam je ovaj vikend pružila utočište u svojoj rodnoj kući i pripremila alternativu našem „Moby Dicku“ (da li je pametno tako prekrstiti Meduzu? hmm). Ubivši oko na nekoliko sati i ne želeći gubiti vrijeme, „ranom zorom“ jurimo na tradicionalni sajam u centru Gospića i još tradicionalniji burek s mesom u obližnjoj pekari. Uskoro se pridružuje i Petra Kovač-Konrad te kompletni možemo nastaviti  put cilja – nedavno otvorene jame podno Visočice. Đeni je dobila dojavu o jami od lokalnih šumara, marljivo proširila ulaz i spustila se do police na oko 40ak metara. Daljnje veselje u istraživanju odlučila je podijeliti s nama.

Nakon dobra tri četvrt sata po teškom makadamu i sjetno promatrajući znakove „MINE“ s obje strane ceste, stižemo do ograđene rupe. Jama se otvorila na samome makadamu prizivajući uporabu vozila kao pomoćnog sredstva za izradu početnog sidrišta. Opremamo obližnje drvo, devijator kačimo na naš „traktor“, spremanje, provjera opreme (nedovoljna pokazati će se :) ) i ni sat vremena kasnije - ulazimo! Jama je na ulaznom dijelu vrlo krušljiva (razumljivo s obzirom na poziciju), no pokazati će se da se u sličnom tonu nastavlja i kasnije. Postavljanje vodi hrabri školarac Skopljak sve do oko 40 metara dubine gdje se jama račva na dva dijela. Nedostatna količina prepariranog užeta diktirala je odabir daljnjeg smjera gdje se i zaustavljamo nakon još oko 20ak metara dubine i čekamo dolazak jedne ekipe crtača te novih zaliha užeta. Ubrzo nam se priključuje Juran i Hanžek te Petra koja se zaustavlja na mjestu račvanja. Dok Petra priprema napredovanje u drugi dio jame, sve je bilo spremno za crtanje ovog dijela – Hanžek crtač, Juran mjeritelj, kompas, tandem, laser, olovka, mine, gumica, dobra volja, nedostatno znanje, čak i jedan glow-stick našeg rejvera Jurana, ali ne i - milimetarski papir. Glas o fijasku se putem posrednika širi jamom sve do Dade (lepog) kojeg zatiče prilikom instruiranja Andreja u izradi nacrta prvog dijela jame. Par psovki kasnije Dado i Đeni kreću put površine – hoće li ovaj fijasko imati utjecaja na imenovanje jame? Vidjet ćemo :)

U međuvremenu, ne zamarajući se tuđim problemima, Skopljak praćen Petrom i Talajom nastavlja s postavljanjem drugog dijela jame. Dvije-tri vertikale kasnije stižemo na dubinu od oko 100m gdje se zaustavljamo na neprolaznom zasiganom zarušenju, no jama ide dalje! Kroz pojedina okna bacamo kamenje, nalukujemo se i zadovoljno se osmjehujemo. Oduševljenje, pogotovo kod mlađeg naraštaja kojima je ovo jedno od prvih iskustava sudjelovanja u istraživanju nečeg novog, no i razočaranje što zbog nedostatka vremena, užeta i načina proširivanja suženja ne možemo nastaviti. Dosta je za jedan dan... Vraćamo se sutra sa novom pošiljkom užeta, entuzijazma i (najbitnije) macole i pajsera :)

Povratak na površinu je bio neočekivani četvrti čin u jami od tri čina (postavljanje jednog kraka – kulminacija tenzija oko milimetarskog papira – završetak istraživanja na 100m; rekli bismo, školska analiza). Tek se na povratku vidjelo koliko je jama krušljiva na pojedinim dijelovima i kolika je potrebna pažnja kod postavljanja i napredovanja. Trenutno najkritičniji dio jest druga polica na oko 40m koju svakako treba izbjeći pri sljedećem ulasku. No, nije sve samo plač – Juran nas je počastio divnim monologom (ponegdje praćen Hanžekovim komentarima) od dna do samog izlaska iz jame. Ili je dečko u izvrsnoj formi ili kako Petra kaže: „Ako možeš laprdati, ne penješ dovoljno brzo“. :)

Po povratku u „bazu“ , zahvaljujući Đenijinim prekokrasnim roditeljima dočekao nas je prvoklasni roštilj. Usta su se zapunila mesinom, duša i bol utažili čašicom i ovoga puta san nas je srušio mnogo ranije.

Ni nedjeljno jutro nije prošlo bez bureka i kave, nakon čega se krenulo u nove jamske pobjede. Dado (manje lepi) je morao put Zagreba, tako da smo oslabljeni za jednog člana, ali ojačani novim užetima, pajserima i bušilicama, bili spremni popuniti sve milimetarske papire koje ovaj puta nismo zaboravili. No, kako to često zna biti, u borbi stijene i čovjeka,  stijena je bila jača. Postignuto proširenje je bilo nedovoljno za napredovanje, ali jama ide dalje, a mi imamo još pokoji adut u rukavu.

Andrej je u suradnji sa Hanžekom dovršio nacrt jame koji izgleda prilično reprezentativno. Za daljnji napredak u jamu biti će potrebno u narednim akcijama proširiti uski prolaz na dnu jednog od krakova jame kroz koji vrlo perspektivno puše. Umorni, ali i dalje vrlo glasni Ž-ovci, stigli su u Zagreb u kasnim večernjim satima sa reprezentativnim nacrtom, odličnim iskustvom i već iskovanim planovima za povratak.

Posebne zahvale Gospićkom neslužbenom ogranku (Đeni i roditelji op.a.) na prijedlogu stvarno odličnog i perspektivnog terena te pružanju utočišta u svom neskromnom domu!