Sjećanje na Speleološku školu 2016.

Povodom skorašnjeg kraja godine vrijedi se osvrnuti na ovogodišnju  Ž-ovu  speleološku školu. Utisaka, znanja, fotodokumentacije, nacrta, lokacija, datuma i imena je mnogo, i teško je sve to skupiti i sažeti. Stoga Vam prenosimo sastojke za uspješnu speleološku školu.

Recimo da je to izgledalo ovako:

1 žombi

2 voditelja škole

9 školaraca

5 terena i isto toliko predavanja

još više predavača

11 vođa terena

Instruktora još više

podupiratelji, jogiji, kuhari, sakupljači drva i zaštitnici vatre, zabavljači, psi i drugi sudionici kojima ukupan broj nije poznat

1 koljeno.

Nakon što smo odali tajne sastojke možemo Vam pokazati kako se sve to odvilo. Svoju ulogu odigrala je i iznimno stroga selekcija potencijalnih školaraca koji su prošli niz psihofizičkih testova na temelju kojih je Žiri (skraćenica od Željezničarskog žirija) ocijenio i odabrao nove nade Ž-a. Ovim putem htjeli bismo pozdraviti Cokija koji je  neumorno demonstrirao potencijalnim školarcima fizičke vježbe a time i Ž-ov nepokolebljivi duh!

A sada, u cijelosti prenosimo izvještaje s terena u kojima su naši reporteri netom proživljene trenutke zapisali na papir, a ponešto uhvatili i fotoaparatom. Izvještaj sa zadnjeg (5.) terena škole nažalost nikada neće pronaći put do naših čitatelja, jer je naš reporter D.Š. ozlijeđen napustio mjesto događaja te nije bio u mogućnosti do kraja pratiti razvoj događaja. Pa krenimo redom.

1.    1. Teren – Špilja Veternica i Gorsko Zrcalo (12. – 13.03.)

Autorica teksta: Tila Medenica

U kišno subotnje jutro okupilo se osmero školaraca i (odokativno) duplo više instruktora/bivših školaraca u kafiću Vanilla na okretištu Črnomerec. Autima smo došli do kraja ulice Dubravica i dalje krenuli pješke uzbrdo do ulaza u špilju Veternica.  Bilo je blatno i istovremeno sklisko i ljepljivo pod  nogama, ali nije bilo padanja.  Na ulazu smo imali kratko predavanje o špilji te o karabitkama. Zalijepili smo si izolirke s imenima na kacige, potrpali hranu u transportne (ne sendviče nego sastojke za sendvič jer je to pristojnije... i par banana) i krenuli u špilju u formaciji 1 neškolarac-1 školarac. Već nakon prvih koraka krenuli su neprestani slučajni udarci glavom u sve što joj je blizu (sramotno –  u  dijelu za turiste) što je automatski bilo popraćeno što-je-meni-ovo-trebalo i možda-ovo-nije-za-mene  mislima. Nakon toga prošli smo kroz Ramzesovo šetalište, Tobogan, Pakao i još nekoliko etapa čijih se živopisnih naziva ne sjećam i tako smo nakon skoro točno dva sata stigli do Plaže gdje smo jeli te sastojke za sendvič. U povratku smo se slikali kraj Limuna, i nakon dva sata hoda oko tri popodne izašli van i otišli na pivo. Usputno sam čula neke priče o upali međurebrenih mišića ali nisam to shvatila ozbiljno do idućeg jutra.

Iduće jutro išlo se na Gorsko zrcalo. Nije bilo puno kiše ali je svejedno bilo hladno što se itekako osjetilo dok smo stajali i slušali predavanje o opremi pa ju onda pokušavali i nakačiti na sebe uz blago opsesivno traženje slova DANGER po pojasu svakih par trenutaka čisto da budemo sigurni. Svaki školarac trebao je proći previs, stijenu, i kosinu uz prethodno naučen bulin na čvorologiji na koju se ide u pauzama.  A u pauzama se i jeo roštilj tko je kad stigao. Tad više nije bilo straha, ali je bilo dosta premišljanja i odvagivanja oko „pun mi je mjehur a ne da mi se skidat pojas“ dileme.  Uglavnom, nitko nije poginuo i bili smo gotovi taman kad je počeo padati mrak. Pokupili smo smeće, dežurni oružari su popakovali i pobrojali opremu koju smo odnijeli u kombi skupa s osobnim transportnim vrećama koje smo tamo dobili, a onda smo opet otišli negdje na pivo.

 

2. Teren – Panin kuk (18. – 20.03.)

Autor teksta: Marko Špelić

Iza sedam gora, iza sedam dolina i sedam kotlina, gdje vuk zavija, a koze mekeću, spojile se rijeke Zrmanja i Krupa, pod budnim okom Panina kuka.

Upravo tamo krenuli smo mi, speloškolaraci, slijedeći iskusne stope naših instruktora. 

Prvi višednevni teren ovogodišnje speleoškole održan je na već spomenutom Paninom kuku. Dakle, utvrđeno je mjesto radnje, krenimo na opis sve do vrhunca i raspleta.

Uz kašnjenje u okvirima akadamske četvrti vesela kolona instruktora i školaraca krenula je u vrli svijet. Prva postaja nakon duže vožnje bio je tradicionalni posjet lokalu Zvonimir. Nakon okrijepe krećemo dalje, svakim zavojem sve bliže i bliže konačnom cilju. Nešto prije ponoći, dolazimo do kraja puta kojeg prevaljujemo na “plećima” Žombija. Od sada se uzdamo u svoje noge, ruke i glavu.- Krećemo. Kolonu predvodi Stipe, a u koraku ga prate i školarci. Nakon malo prolivenog znoja dolazimo do konačnog cilja, Panina kuka i obala rijeke Zrmanje. - Instruktori i vođe terena (Dado, Ros, Talaja i Stipe) nam daju izričita pravila ponašanja u iduća dva dana što upijamo “ko spužva vodu”. Sljedi podizanje šatora, priče za laku noć uz vatru i spavanje.

         Jutro je, logor se budi usprkos hladnoći koja se nalazi pod zaštitom sjene strmih litica. Pije  se, kava, hranimo duh i tijelo filozofskim promišljanjima, a i onim zemaljskim radostima kao što su špek, šunka i ostale divne stvari životinjskog i biljnog porijekla.

Pobjedilo je sunce, barem na kratko, a s prvim zrakama njegove topline krećemo na ozbiljan posao. - ono zbog čega smo i došli.

Dok se čeka postavljanje linija, školarci i ostali junaci iz sjene (neće se ljutiti što nisu spomenuti) sakupljaju drva i granje za logorsku vatru.

Nakon što su postavljene linije krećemo i u ozbiljan rad. Dio nas odlazi na stijenu, a drugi za vrijeme pauza i čekanja vježba  vezivanje čvorova pod budnim okom instruktora Milivoja. Trudimo se i dobivamo prve pluseve. - Hrabriji i brži na okidaču iz vježba na stijeni, a drugi iz čvorova koji speleolozima život znače. Kad se radi, brzo prolazi i vrijeme.- Dolazi i poslijepodne. Vjetar pojačava i grize. Negdje u ovim trenucima ponekim žljudima zauvijek netragom nestaju voljeni dijelovi opreme, špek, šunka, sir i ostale kućne radinosti. Gdje je moj špek?! Bez obzira na sve, moral je na razini, možda još i veći. Učimo i trudimo se. Konkretno, uz instruktore vježbamo prelazak preko čvora, prema gore, i prema dolje. Iskušavamo kako je to nositi i nešto osim nas samih na užetu- podižemo se i spuštamo sa transportnom napunjenom kamenjem. Jačamo. Učimo prelazak prečice i nakon nje penjanja vertikalom. Zatim naravno, i obrnutim smjerom. Talaja nam prezentira rad instrumentom Kestrel, dok Milivoj daje opće upute o radu s GPS-om. Vježba se prelazak s penjanja na spuštanje bez korištenja sidrišta. Dolazi i noć, a za dio nas ostaje još jedan važan zadatak. - Velika stijena, kratka prečnica, velika šlinga s horizontalno odmaknutim sidrištima, duga vertikala i prelasci međusidrišta. Uh, umorni smo i uz zapovijed instruktora i voditelja prelazimo na pripremu za homogenizaciju. Prestaju aktivnosti na stijeni, a vrijedni instruktori, Udarač, Beni, Mačkica, Stipe, Talaja, Dado i Ros također odlaze na zaslužen odmor. Dok smo mi penjali i učili, ostali dio ekipe iz Ž-a (tzv. logistika) nije stajao. Dio je skupljao granje, drva, uveseljavao ekipu, hranio vatru, vježbao jogu, igrao se sa zaigranim psima, razgledavo okolicu- i najvažnije, pripremao nam hranu.

Spustila se noć, vatra gori, zima nas ne mori. - Jede se gulaš, a i prijatelji vegetarijanci nisu izvisili. Nitko naravno nije izvisio i u procesu homogenizacije. Druži se i pjeva, uz poneke derivate, a glasovi nam odjekuju čak i preko Kapele Ličke gore zelene. Veselje i druženje uz vatru nastavlja se sve do pristojnih noćnih sati. Osjećamo se homogenizirano.

         Jutro je, zora je svanula.- nešto toplije nego jučerašnje. Uz poneke teške glave, koje je brzo razbistrio svježi zrak i ostaci ostataka špeka te ostale hrane. Kreće se na posao. Dio školaraca savladava tehniku na stijeni dok drugi pospremaju šatore i opremu. Vrijeme teče kao rijeka Zrmanja i njezina voda Nemanja.- koja nam je dobro došla.

Uz podnevnu žegu krećemo iz kampa, učimo se biti solidarni i dijeliti opremu prilikom transporta. Put do parkinga za poneke prolazi teže, a poneke lakše. Na kraju svi na konačni dolazimo živi i zdravi. Krećemo na put kući uz dogovor za okrijepu u Zvonimiru.

Žombi i njegov vozač Stipe nas na putu kući vode kroz idilična mjestašca okolice Krupe, Zrmanje, područja Žegara. Posjećujemo manastir na Krupi i prelazimo iznad izvora rijeke Krnjeze. Dodajemo gas i prelazimo uz Crnopac kojeg ostavljamo iza sebe za neke druge terene. Dolazimo u Zvonimir, gladni i žedni, a odlazimo za Zagreb punih trbuha i s osmijehom na licu. Do idućeg puta i novih pobjeda, živjeli!

 

3.   Teren – Klana (01. – 03.04.)

Autor teksta: Josip Pavlek

Sa zadnjim zrakama sunčanog petka 1. travnja 2016 godine, vesela i već uigrana ekipa speleo školaraca SOŽ-a sa svojim iskusnim članovima u ukupnom broju od 22 ljudi uputila se na treći po redu teren speleološke škole. Mjesto usvajanja i utvrđivanja novih praktičnih znanja i vještina je poligon u blizini mjesta Klana, Rijeka.

Petak

- 17:30 sati: ukrcavanje stvari u automobil uz posljednje konzultacije u Radniću.

- 18:00 sati: pokret!

- 20:00 sati: prva ekipa stiže na prvi checkpoint, Lidl u Rijeci. Polusatno nadoknađivanje izgubljenih tekućina

- 21:00 sati: iskrcavanje iz prijevoznih sredstava, oprema na leđa, svijetla na čelo i pokret prema logoru

- 22:30 sati: dolazak u logor, podizanje logora, vatra, hrana, piće... (vrijedni instruktori postavljaju linije u jamama)

Subota

U pristojnim jutarnjim satima (8:00) začuo se prvi zvonki udarac. Pa drugi, pa treći. I onda je uziknuo uz neprestano harmonično udaranje kuhačom po loncu: „Buđenjeeee!“. Bez sumnje i vizualne potvrde – to je Udarač! Vrijeme toplo, povremeno sunčano, mala sparina. Radni dan kreće doručkom, dogovorom i raspoređivanjem tri tima (Jazavci, Gušteri i Jeleni) na vježbe. Ciljevi i zadatci su bili sljedeći:

- Vela špilja: orijentacija i kretanje u prirodi, upoznavanje kretanja sa kompasom, po azimutu

- Mala špilja: upoznavanje sa rukovanjem mjernih instrumenta za topografsko snimanje i izrada topografskom nacrta primjenom pokazanih znanja.

- Mala jama: prelazak devijatora i spuštanje u jamu (20 m). Svladavanje klaustrofobije prolaskom kroz uski meandar koji je za naše izvrsne instruktore „svake godine sve veći“. Penjanje, prelazak devijatora.

- Velika jama: spuštanje u 50 metarsku jamu, druženje, grijanje i slastice u bivku na dnu jame. Penjanje van.

- Postavljanje sidrišta: na 10 metarskoj stijeni svaki školarac je iskusio kako izgleda proces opremanja objekta. Postavljali su se osnovna + sigurnosna sidrišta, te jedno sidrište sa fiksom.

U 20 sati, nakon obavljenih zadataka i uz pohvale naših najboljih instruktora društvo se pripremalo za večer. Vrijedni Sokol je pripremio grah s kobasicama i zaista...izvrsno ga pripremio! Obzirom na komentare site i zadovoljne svite, vjerojatno si je prišio titulu glavnog kuhara na sljedećim terenima. Druženje uz kapljicu i pjesmu nastavilo se do kasnih noćnih sati – kako to obično i biva. Uz društvo SOŽ-a na svom drugom terenu škole bila je i ekipa iz SU Estavela (njih desetak).

Nedjelja

Buđenje po vlastitom satu, doručak, opuštanje i uživanje u prirodi. Vrijeme odlično, toplo, bez vjetra,

ponešto sunca. Demonstracija samospašavanja uz simpatične, humoristične neizbježne (i zavidne?)

seksualne insinuacije i komentare. Raspremanje logora, čišćenje logora i pokret oko 13 sati. Oko 15

sati ručak na Grobniku u gostionici „Putniku“. Pristojne cijene, hrana cijenjena. Dolazak u Zagreb u

kasnim poslijepodnevnim satima.

4. Teren – Crnopac (Tatekova) (08. – 10.04.)

Autorica teksta: Viktorija Kojundžić

Dana 8.4.2016 zaputili smo se na četvrti teren speleološke škole. Mjesto radnje bio je jugoistočni dio Velebita, točnije Crnopac. Budući da smo na prethodnim terenima naučili neke od najosnovnijih tehnika penjanja i spuštanja, ovoga puta cilj je bio na vlastitoj (školarskoj) koži isprobati čari spelelološkog istraživanja.

Zbog ''nepredviđenih'' vremenskih uvjeta krenuli smo nešto kasnije u istraživanje u nepoznato. Dok smo čekali da se kiša smiri, kartali smo mau mau i usvajali znanje o čvorovima. Naposljetku, nakon nekoliko napetih vijećanja tamo oko 12:00 h odlučilo se da će se ipak krenuti na teren kako se i planiralo. Na teren su krenule tri ekipe; Jeleni: instruktori- Kiki i Talaja, školarci: Valerija, Tila i David; Jazavci: instruktori- Tomo i Ros, školarci: Zrinka i Babić te Gušteri: instruktori-Hanžek i Kušić, školarci: Lovro, Špela i ja. Poligon istraživanja koji je unaprijed određen nalazio se jugoistočno od Tatekovog skloništa pa smo u tom smjeru i krenuli.

Tako su Jeleni postavili i nacrtali jamu imena Jama Jelena – duboku 9 metara. Drugu, dubine 35 metara su postavili, no nisu nacrtali. Ta druga jama ide dalje jer navodno ima lažno dno. Valerija je postavljala obje, a Tila i David su mjerili i crtali. Onda je Talaja izgubila mobitel pa su ga našli i krenuli nazad po mraku i magli. Jeli su svašta (slaninice, sira i salatu od graha, kukuruza, kapara). Jazavci su GPS-om došli do jame koju su nazvali Usputna. Tomo je postavio sve, falilo mu je 10 metara konopa do dna. Dok je on postavljao jamu, Ros, Babić i Zrinka su išli crtati špilju Zbuniku. Gušteri  su postavili i nacrtali dvije jame dubine 6 metara; Malička i Vučja gozba. Maličku je postavljao Lovro, a ja Vučju gozbu. Špela je nacrtao i raspremio obje.

Na putu nazad, uhvatili su nas mrak i magla, no ipak smo sretno stigli te nastavili s druženjem i slavljem Rosovog rođendana do dugo u noć.

5.   Teren – Crnopac (Jama vjetrova) (15. – 17.04.)

Autorica teksta: Valerija Butorac

Dugo iščekivani zadnji teren speleo škole, kako za školarce, tako i za vođe škole (Talaja i Josip) i instruktore bio je veliko finale svega naučenog (od toga da nije pristojno nositi sendvič na teren, svih pjesama sa sokolom, do orijentacije, usvojene čvorologije, primjene iste pri postavljanju jama i svih drugih speleo vještina). Krenuli smo tradicionalno petkom uvečer uz jednako tradicionalno ispijanje napitaka u restoranu Zvonimir kod teta Snježe. Bilo je tu više ekipa, od školaraca podijeljenih u ratničke skupine (Jeleni, Gušteri i Jazavci) i instruktora koji su se namjerili istražiti tri jame (Iščekujući Oazu, Sori napio sam se i Rum 2), do Milivoja koji je predvodio rekognisciranje sa druge strane logora. Od prije spomenute 3 istražene jame čut ćete i čitati više u nekom drugom izvještaju. Ovdje ću opisati tijek istraživanja jame Rum 2, kasnije počasno preimenovane u „Davidova koljenica“.

Dan drugi terena petog, ekipa Jeleni: Špela, David, Dalibor K; Ivan Vidović Vidacro i ja krenuli smo prema jami Rum 2. U isto to vrijeme druge ekipe otisnule su se duboko u ljuti krš Crnopca kako bi pokazali i iskušali svoja novo stečena znanja te se na kraju ispostavilo da su sve obavili, kako se ono kaže, po PeEsu. David, poznat kao D.Š. je nažalost izgubio bitku sa Crnopcem i sa koljenom, te se podvijenog repa i niskog morala vratio natrag u logor, dati svoj obol kao pomoćnik glavne kuharice Talaje, a nakon te uloge uskoro se i uputio natrag u Zagreb.  U isto vrijeme, došli smo do jame Rum 2 te se podijelili u postavljače (Špela i Dado K.) i crtače (Vida i ja). Špela je 100 sati postavljao jamu jer je on geolog i ne vjeruje on tim stijenama i sumnja u njihovu čvrstoću, te s time možemo zaključiti da je to bila najsigurnije postavljena jama u novijoj povijesti J. Za to vrijeme, Vida je ocjenjivao koliko sam dobro naučila čekati. Imali smo cijeli repertoar igara (zabavljanje sa drvcima, mahovinom i kamenjem, kuhanje kave bez lončića, drijemanje, izrada brade od mahovine itd). U međuvremenu je Špela ispenjao van kako bi došao po još užeta (jama je duboka 70-ak metara) te se uskoro i mi spuštamo i počinjemo sa crtanjem, koje na kraju nije bilo u potpunosti dobro izvedeno, što nas nije nimalo demotiviralo, jersve je to dio škole! S mrakom smo se i mi vratili u logor, točno na večeru i pjesmu. Poslije večere sve se odvijalo po standardnom Ž protokolu do sljedećeg jutra kada smo se zaputili natrag te naišli na par (doslovno) prijatelja. Sve je završeno ručkom u Zvonimira, svečanim pranjem opreme na Otuči i pauzom za sladoled u Slunju.

Živili!

 

Nalazite se ovdje: Početna stranica / Aktivnosti / Speleološka škola / Sjećanje na Speleološku školu 2016.