Speleološki odsjek HPD "Željezničar"

Muda Labudova iliti spasi i bit ćeš spašen!

Došao je i vikend koji smo svi s isčekivanjem dočekali. Odlučili smo vikend za Prvi maj provesti u istraživanju Muda labudovih, još jedne u nizu jama na Crnopcu koja budi zanimanje mnogih. Cilj terena osim zabave, bio je i nastavak istraživanja iza Bivka II kako bi se ispitakli upitnici preostali na dnu. Dio ekipe trebao se spustit na dno te ispenjati penjeve koji već dugo drže jamu opremljenu i ne daju špiljarskim dušama mira.

Krenuli smo u četvrtak navečer u postavi: Dalibor Jirkal (poslije u tekstu Lepi Dado/Mentor), Eva Fućak (poslije u tekstu Koalicija/Spašavateljica), Kristijan Hmura (nema ga poslije u tekstu), Marko Budić, Tomislav Kurečić (poslije u tekstu Neprijatelj), Stipe Tutiš, Nikola Skopljak, Rebeka Knajs (poslije u tekstu Reba), Dina Šimunović, Marta Štrkalj, Filip Markanjević, Mario Metelko (poslije u tekstu Dečko), Matea Ratković, Ivan Vidaković (poslije u tekstu Vida/Mačkica), Ivana Podnar (poslije u tekstu Učenica), Nikola Hanžek (poslije u tekstu Hamdija) i Matea Talaja (poslije u tekstu Koalicija/Spašavateljica).

Prva ekipa (Hanžek-Hmura) krenula je odmah pri dolasku na Crnopac u ispitivanje sidrišta i očuvanosti špaga kako bi smo se mi ostali mogli sigurno spustiti. Naš pročelnik uvijek misli na nas. Kroz rano jutro u petak krenula je druga ekipa Budić-Neprijatelj-Dečko koja je svoje drage i najbolje prijateljice koaliciju Fućak-Talaja ostavila iza sebe i uputila se u dubine. Koalicija je nastavila put nakon prikupljenih svih materijala za silazak odmah iza njih. Treći i zadnji tim koji se spuštao Lepi Dado-Ivanka-Reba-Skopljak-Vida imao je za zadatak  doći na Bivak I i tamo prenoćiti. Na drugom bivku obitavali su Budić-Hmura-Hanžek te obavljali zadatke o kojima smo kanije čuli smo legende, i osim iscrpljenosti i krepanosti nevidjeli ni jedan drugi dokaz rada pa smo im morali vjerovati na riječ. Ostala ekipa vani bavila se rekognosciranjem terena te su napikli jamu, ali se još nisu dogovorili koliko dugo kamen pada. Sve u svemu treba par ruku da se izbroji.

Na Bivaku I (kao i obično gdje je Koalicija) je bilo iznimno uzavrelo i duhovito. Vina također nije ne neostajalo onome tko ga je ponio. Osim šaljenja unutar ciganskog naselja Bivak I, koja pošalica je bila usmjerena i prema Bivku II u nadi da im pokažemo kako je nama bolje. Tijekom noći sa petka na subotu vani je pala velika količina tekućinastih oborina te dovela u upitnost olakšan izlaz van. Bivak II je u rano jutro u subotu već javio kako je slap onemogućio izlazak van te da javimo ekipi u Zege da možda neće stićiu ponedjeljak na posao. Bivak I se odlučio pokrenuti van u tri ekipe kako ne bi bilo prevelikih čekanja i smrzavanja. Prva ekipa Dečko-Učenica-Mentor-Reba hrabro je krenula van, doduše bez bade-kostima. Spašavateljice su naišle u Bijelom Menadru na Mentora i Rebu. Bili su mokri do gole kože (nije se Dado dao skinuti) te spašeni, uhranjeni, utopljeni i izbodreni sat nakon krenuli dalje. Izlazak je završen oko 9 sati navečer te smo putem do logora sreli još jednu spašavateljsku skipu predvođenu S.T.-om koj je zabrinut, krenuo prema jami. Zadnja ekipa Skopljak-Neprijatelj-Mačkica imali su također problema s količinom vode te se izlazak odužio na iza ponoći. Smješteni na sigurno u logor, pošalice i pokoja uvreda su se širile dugo u noć. 

U nedjelju ujutro još je uvijek bila upitna situacija s Bivkom II te nas je zanimalo eskiviraju li namjerno s posla ili stvarno ne znaju plivati. Odlučeno je, doduše ne demokratski, da se u logoru ostaju Talaja-Neprijatelj-Mačkica kako bi dočekali zadnju ekipu ili se spuštali dolje do Bivak I kako bi stupili s njima u kontakt. Izmorena, polomljena i tužna ekipa (koja je znala da povratak u Zege neće biti ni upola zabavan kao odlazak) zaputila se prema metropoli. U logoru je ostatk dana proveden u isčekivanju ekipe s dna te su se Neprijatelji-Mačkica zaputili predvečer prema jami ne bi li susreli ove na izlasku. Upravo to se na kraju dogodilo te smo svi u 22.00 bili zajedno u logoru. Dečki vidno premoreni i puni priča pomogli su nam raspremiti logor i sa Crnopca smo se uputili oko ponoći.

U Zagreb smo se vratili u ranim jutarnjim satima u ponedjeljak. Sve u svemu zamjenjeno je nekoliko pločica i karabinera na putu prema Bivku II, a na dnu je jako malo nedostajalo da vidimo što se to krije iza ćoška. Kako dečki kažu, proći je još pokoji tjedan, a možda i mjesec dok ne poželimo nazad dolje.