Cetinski logor 2014.

Cetinski logor. Prije dvije godine odradili smo lavovski dio posla, topografski snimili veliku većinu kanala Gospodske špilje. (O špilji i razlozima ponavljanja nacrta –  pročitajte ovdje) Za ovogodišnji logor (9. do 17. kolovoz, 2014.) zadaća je bila jednostavna: izraditi nacrt Labirinta, slojevitog etažnog dijela koji se nalazi 200 metara od ulaza u špilju. Pukotinski ulaz se nalazi u podu gornje etaže špilje, te se pruža niže u južne kanale Gospodske koji „završavaju“ sifonski, a generalno se pružaju ispod fosilne gornje etaže. Spoj Labirinta i Južnog sifona posljednji je dio nacrta koji nam je nedostajao za završetak posla koji smo zacrtali prije dvije godine. Ukratko, 70-tih godina članovi SOŽ-a savladali su Južni sifon, a u nastavku otkrivenog kanala preronjena su još dva sifona. Tada je ukupno topografski snimljeno oko 500 metara južnog dijela za koji postoji kvalitetan nacrt, no nikad nije objavljen (digitalizacija je sada u tijeku). Zanimljivo je i speleološki izrazito perspektivno to što se južni, djelomično potopljen kanal jame pruža generalno u smjeru izvora Četnik (Glavaš) koji je u neposrednoj blizini, udaljen je 605 metara zračnom linijom. Ako se izračuna pozicija krajnjeg istraženog južnog dijela – ta točka nalazi se oko 310 metara daleko od samog izvora. Jasno je da je ovo ključni splet kanala koji nam je nedostajao za upotpuniti i objaviti cjeloviti nacrt Gospodske špilje.

Kroz Cetinski logor, ove godine prošlo je znatno više speleologa nego ranijih godina. No, o svim događanjima i aktivnostima na logoru ovdje neće biti riječi, bavit ću se primarno specifičnom problematikom naših jednostavno postavljenih ciljeva logora. Labirint čini četiri do pet koso položenih i gusto premreženih etaža koje spajaju fosilnu i aktivnu etažu špilje i ujedno su prolaz prema južnim kanalima. Na više mjesta horizontalne etaže spojene su vertikalnim kraćim prolazima, a uz to, na svakoj razini također postoji čitav niz kraćih horizontalnih kanala koji se nerijetko preklapaju i spajaju. Pojednostavljeno – ovo područje podsjeća na spužvu kanala u kojoj se vrlo lako zagubiti, no srećom zbog manjih dimenzija – gubljenje je potpuno bezopasno. 

Prvih nekoliko dana, u Labitintu smo radili upravo to – gubili se po kanalima i tražili najjednostavnije prolaze prema aktivnom dijelu jame i prema Južnom sifonu. Najširi i najlakši kanali često nisu bili naj logičniji put, pa smo se tek nakon nekoliko dana upoznali s cijelim prostorom i donijeli radni plan koji ću ovdje iznijeti kao moguće rješenje sličnih situacija u speleologiji. Obzirom na složenost i broj preklopljenih kanala u Labirintu, zaključili smo da bi bilo teško i nepraktično topografski snimiti cijeli prostor. Umjesto toga, odlučili smo detaljno istražiti sve kanale i kartirati samo dva najznačajnija prolaza kroz njega. Odabrane putove smo radi lakšeg snalaženja u prostoru prije crtanja označili plastičnim vezicama (koje smo zatekli u ulaznom dijelu špilje). Prvi prolaz čini put prema nižoj etaži, bez upotrebe DED tehnike (užeta, sprave za penjanje/spuštanje). Nakon nekoliko provlačenja i dva kraća, uska skoka zaobilazi se opremljena vertikala kojom se inače spušta iz fosilnog kanala u aktivne sjeverne dijelove glavnog kanala. Ukoliko se s iste točke nastavi jednim od kanala u smjeru juga, trasirani put vodi prema južnim kanalima koji se uskoro značajnije šire i vode prema Južnom sifonu. Dva opisana puta topografski smo snimili u povećanom mjerilu 1:200, a ostale kanale odlučili smo zanemariti i ne prikazati na nacrtu. Iako se ova odluka možda na prvi pogled čini „ne-speleološka“, ona ima čvrsto uporište, koje ću pokušati razjasniti. 

Smisao topografskog snimanja je izrada nacrta speleološkog objekta – odnosno radi se o kartografskom prikazu podzemnih prostora. Slijedeći ovu logičnu premisu, smisao karte je da služi lakšem snalaženju u prostoru, da vjerno prikazuje određeni teren. Drugim riječima, iskoristiva karta je čitka karta... i u tome leži ključ ove neuobičajene odluke. U prvim posjetima Labirintu, prije početka crtanja, pokušavali smo zamisliti kako će izgledati konačan proizvod – topografski nacrt Gospodske špilje. Pet etaža, na svakoj par isprepletenih kraćih kanala u profilu jame. Pet isprepletenih etaža tlocrta jedna ispod i iznad druge... samo „spajanje“ takvog prostora u glavi zahtijeva velike porcije radne memorije, a čitanje i snalaženje po takvoj karti bilo bi gotovo neizvedivo. Što napraviti u takvoj situaciji?

Jedna od ideja, koje smo se na kraju i uhvatili, bilo je kartografsko načelo generalizacije: ukoliko na malom prostoru postoji značajan broj sličnih/istih toponima, oni se na karti ne prikazuju pojedinačno već se generaliziraju. Tako se u selu s više kuća na topografskoj karti one mogu, radi preglednosti, prikazati samo jednim znakom. Speleolozima bliskiji primjer može biti onaj s Crnopca: pokušajte zamisliti kartu Crnopca, u mjerilu 1:25.000 na kojoj su na tlocrtno relativno malom području prikazane sve poznate jame (poznato ih je više od 200!). Rezultat bi bila karta na kojoj bi dominirale crne prekrižene točke (topografski znak za jamu) i djelovala bi jako nepregledno. Malo bi prostora ostalo za prikazivanje kota, izohipsa, i ostalih karakteristika tog prostora. Iz tog razloga, na karti bi se u ovom slučaju trebali prikazati karakteristični ulazi, možda najveći, ili najočitiji jamski ulazi koji olakšavaju orijentaciju na terenu. Sličan princip generalizacije odlučili smo primijeniti u Gospodskoj, odnosno odlučili smo prikazati kanale „koji vode nekuda“.

Uz izrazitu složenost kanala, dodatan problem stvara činjenica da je Labirint samo manji, neznatan dio Gospodske špilje, objekta koji znatno premašuje 3 kilometra duljine. U svojim tlocrtnim dimenzijama Labirint ne prelazi niti nogometno igralište. To nedvojbeno znači da bi na završnom nacrtu, crtanom u mjerilu 1:500, krvožilni splet kapilara u Labirintu bio tek zamršeno klupko linija. Dakle, karta bi bila nečitka i neupotrebljiva. Ovo je, naravno, jedna strana priče.

Druga strana medalje bila bi značajno nepovoljnija po vođe logora (Ruđer Novak i Stipe Tutiš). Počinili smo teški speleološki grijeh, napravili smo nezamislivo i svjesno ignorirali da špilja na mnogo mjesta ide dalje. Prostor smo ignorirali jer ga je bilo pre teško nacrtati? Smislili smo mnogo zgodnih izgovora... katrografski nije čitko, nužno je generalizirati, nemamo dovoljno ljudi i vremena, previše je to posla za upitan smisao rezultata i slično… Da li smo stvarno dobro pregledali kanale koje nismo nacrtali? Čak nismo napravili niti osnovu – zašto nismo barem povukli vlakove da premjerimo udaljenosti i „nabijemo“ metražu Gospodske?? Sigurno se moglo povući barem još 200 - 300 metara vlaka. Što smo radili tjedan dana… jeli janjetinu? Tu već dolazimo do pitanja – zašto uopće radimo nacrte speleoloških objekata? Da li se ovdje radi o kartiranju, što jednostavnijem prikazu trodimenzionalnog špiljskog prostora na dvodimenzionalnu ravninu? Ili se možda radi o mjerenju kanala samo da bi ustanovili čiji je najveći… natjecanju u tome tko će napraviti dulju špilju i dublju jamu. Ako je tako, možda je ipak bilo logično sve kanale Labirinta nacrtati? Možda smo samo bili lijeni… možda smo dovoljno nisko postavili ciljeve, da smo i s ovime bili zadovoljni? Odgovore na sva ova pitanja nemam, a izvjesno je da ih sa sigurnošću neću niti moći dati. No, kao jednom od vođi logora, situacija u mojoj glavi je čista – bio sam zadovoljan odrađenim poslom i nemam sumnje da smo donijeli dobru odluku glede crtanja Gospodske. Ili možda imam, kad pišem ovakav alibi članak u kojem na naširoko pravdam jednu našu odluku? U svakom slučaju, s ovako specifičnom situacijom se u speleo karijeri nismo još sreli, ne ponovilo se...

I za kraj surova statistika koja nas također pomalo gazi: ove godine snimili smo 530 metara (19%) kanala u Gospodskoj, u odnosu na 2226 metara (81%) snimljenih 2012. godine. Za taj pothvat bilo nam je potrebno čak 1.63 puta više ljudi na logoru: 2012. nas je bilo ukupno 24, a 2014. ukupno 39! Drugim riječima, prije dvije godine crtali smo prosječno 92.75 metara po sudioniku logora (m/sl), a ove godine crtali smo mršavih 13.56 m/sl. Ako to pogledamo po danima, čini se stvarno porazno, tek 1.94 m/sl nacrtanih špiljskih kanala. Iz navedenog, razvidno je da je učinkovitost Cetinskog logora SOŽ-a pala za 6.825 puta, naravno, uz povećane troškove održavanja samih istraživanja (prvenstveno radi janjetine na Velu Gospu). I to je Hrvatska.

 

Popis junaka s ovogodišnjeg logora (iz čak 12 speleološko-planinarskih organizacija): 

Ruđer Novak, Bernard Bregar, Ivan Mišur, Matea Talaja, Ksenija Brezovac, Milivoj Uroić, Mea Bombardelli, Eva Fućak, Robert Rosić, Stipe Tutiš, Rita Tutiš, Ivana Sučić, Nela Bosner, Ivona Burić, Marko Blažić, Iva Perković i Danijel Malenica (SOŽ); Nina Trinajstić, Velimir Ivačić, Marko Ljubešić (SKOL); Goran Rnjak (SO Sv. Mihovil); Larisa Grabar, Mirela Lišić, Sanjin Gotić, Maja Sulić, Aleksandar Dolić (SUE); Ozren Dodić (SUS); Katja Milišić, Marin Glušević (SOM); Haris Vojniković (SUP); Domagoj Tomašković (SK Samobor); Helena Bilandžija (HBSD); Sandra Hudina (SOV); Rita Komarica, Nora Komarica (PDŽ); Tomislav Devčić (PD Matica); Borjan Komarica, Ana Sekulić i Adam Nikšić

Galerija fotografija iz Gospodske špilje (2012.)

 

Nalazite se ovdje: Početna stranica / Aktivnosti / Izvještaji / Cetinski logor 2014.