Jama Muda Labudova - uz puno priče idemo dalje (23. – 25. rujna 2011.)

Nakon ranije logističke akcije koja je rezultirala uređenjem i povećanjem kapaciteta bivka na -300 metara, postavljenom telefonskom žicom do - 510 metara, s nekoliko metara novog nacrta i drugim detaljima, odlučili smo da u Mudima idemo dalje i to od meandra na -545 metara gdje smo stali na ljetnom logoru.

 

Proljetos je u našoj omiljenoj jami na dubini od -480 metara otkriven splet uskih, skliskih, ispranih, horizontalnih kanala, penjeva, upitnika, meandara i kraćih vertikalnih skokova (više o tim ranijim istraživanjima pročitajte ovdje), koji su potpuno promijenili „karakter“ dotadašnjeg dominantno vertikalnog objekta, u objekt iznimne kompleksnosti za daljnje istraživanje. Kontinuiranim radom, istraživanjem i savladavanjem novih meandara, penjeva i vertikalnih skokova, uspjeli smo topografski snimiti oko tisuću metara novih kanala i produbiti jamu do -545 metra dubine.

Nakon ljetnog logora postalo je jasno da se radi karakteristika iznimno zahtjevnog objekta i daljnjeg učinkovitog istraživanja u dubljim dijelovima (cca -550) treba organizirati drugi, dublji bivak, koji bi ujedno povećao sigurnost i logistički olakšao daljnje napredovanje istraživača/speleologa. Dogovoreno je da će se vikend istraživanja nastaviti tek kada ustoličimo novi bivak na cca -530 m, jedinom mjestu koji samo dijelom ''odgovara'' potrebama. Ipak, uoči kišne sezone i nadolazeće zime, odustalo se tog posla.

Tako je priča oko bivka ostavljena za proljeće, a vikend akcije su ostale jedina solucija da se ide dalje, da se dođe do novih odgovora i novih izazova.

Krenuli smo u ranim poslijepodnevnim satima iz Zagreba, u sastavu Ivan Mišur (Ivo Vrlika), Zvonimir Završki (Zvonac) Ruđer Novak (doktor Ruđo) i Stipe Tutiš. Začuđujuće brzo, oko 18.30 sati, bili smo u Karlovcu, a u 21.30 u Gračacu na piću - na jednoj kratkoj ličkoj maksuziji i malo dužoj velebitkoj pivi. Naravno, cuga nije dugo trajala tako da smo već u 22.30, spremni i obučeni krenuli prema ulazu u jamu. Brzinskim hodom, stilom koji više sliči alpskim gamzovima, stigli smo oko ponoći na ulaz u jamu. Presvukli smo se, pripremili video opremu za snimanje i shvatili da imamo problem – nema duhana, zar stvarno nema duhana? Naglo otrežnjeni činjenicom kako neće biti dima puna dva dana, krenuli smo prema bivku, a nestašica je na posljetku ipak pokazala kako je speleologija definitivno veća ovisnost od nikotina.

Putem prema dolje načinili smo nekoliko probnih video snimaka tako da smo tek oko 4 ujutro ušli u našu podzemnu rezidenciju, obnovljenu i proširenu u prošloj akciji. Brzinski smo se okrijepili, odradili red grubih željezničarskih šala i svjesni napora koji nas očekuju, otišli na zasluženi odmor.

Probudili smo se u subotu u podne i nakon brzinskog spremanja potrebne speleo i ine opreme, krenuli smo put dna. Naš prvi zadatak bio je eksperimentalno snimanje dijelova jame koji do sada nisu video snimani, odnosno do dubine od – 545 m. Zbog spomenutog snimanja, teških transportnih vreća s opremom i zahtjevnih meandara, napredovali smo dosta sporo, tako da smo postavljanje i crtanje novih dijelova započeli tek oko 19.00 sati uvečer.

Ivo i Stipe postavljali su skokove i meandre i nadalje kamerom snimali spomenute aktivnosti dok su Ruđo i Zvonac topografski crtali nove kanale. Nakon nekoliko sati skokova i meandara, provlačenja i vodenih tokova, Iveku i Stipi postalo je kristalno jasno da se desilo nešto iznimno vrijedno, važno i lijepo. Pogled i gromki glas koji se širio podzemljem Velebita ostat će zacrtan u memoriji četveročlane momčadi: Ekipaaaa prošli smo - 600. Si siguran. Ma siguran, sto posto. Smijeh, galama, veselje, pa i frula čobanica odjekivale su na -600 jer to čudo od Muda ide dalje. Ali za ovaj vikend tu je bio kraj. Ruđer je uspio nacrtati do -586 m i nekih 80 m kanala.

Umorni i svjesni da nas čeka dugi put, krenuli smo prvo u bivak, gdje smo došli oko 5 ujutro, pojeli, popili kuhano vino i sa osmjehom na licu otišli spavati. U nedjelju smo se brzinski spremili, raspremili bivak i ulaznu vertikalu te izašli van s mišlju da je kiša i zima na pomolu i da je za ovu godinu gotovo.

U kasnim večernjim nedjeljnim satima, na devetom kilometru pred Zagrebom, ponosni i zadovoljni zaključili smo vikend huljskim komentarom - ma kojem je to budalašu palo na pamet raspremati ulaznu vertikalu.

Zaključak:  speleološka istraživanja u najnižim dijelovima jame Muda Labudova, postala su iznimno zahtjevna, posebice se to odnosi na istraživačke vikend akcije, kada je vrijeme s kojim se raspolaže ograničeno. Za ilustraciju, može se navesti činjenica da od parkirališta na Kiti Gačešinoj do -586 m i mjesta gdje se objekt pruža dalje u dubinu, iskusnim speleolozima treba oko 8 sati napredovanja (bez odmora).

Ipak, činjenica da se objekt u svojim najnižim dijelovima generalno pruža u smjeru juga, jugoistoka, odnosno prema grebenu Crnopca i izvorima Krupe, Krnjeze i Cetine, kao i geomorfološki izgled meandara, te postojanje aktivnih vodenih tokova koji se sve više pružaju u dubinu, neslužbeno i preko -600 m dubine, kao i spoznaja da se trenutno ne nazire kraj jami, potiče i motivira da idemo dalje.

U akciji sudjelovali: Zvonimir Završki, Ivan Mišur, Ruđer Novak, Stipe Tutiš.

 

 

 

Nalazite se ovdje: Početna stranica / Aktivnosti / Izvještaji / Jama Muda Labudova - uz puno priče idemo dalje (23. – 25. rujna 2011.)